Piše: Dana Budisavljević
U petak, 18. prosinca i decembra, preminuo je u 88. godini Milorad Jandrić, svjedok iz filma Dnevnik Diane Budisavljević. Preminuo je u svom stanu uz svog sina i snahu koji su ga držali za ruku. Bolest, kad se otkrila, bila je već u uznapredovaloj fazi, ostalo mu je tek mjesec dana.
Milorad je znao svoju dijagnozu, ali kada smo se čuli, nije je spominjao. Bio je vedar, pitao kako smo i jesmo li svi zdravi, raspitivao se o novostima oko filma. Zadnje smo mu javili za nagradu za mirotvorstvo “Krunoslav Sukić” osječkog Centra za mir. “To mi pričaj”, rekao je Milorad. Beskrajno ga je sve to veselilo. Često je govorio da mu je film poklon kakvog nije mogao ni sanjati i da mu je uljepšao starost. Rekao je kako je pod stare dane počeo pratiti rubriku “kultura” i smijao se. Inače ga je više zanimala rubrika “sport”.
Veliki čovjek, nije htio naše zadnje razgovore opterećivati konačnim ishodom, čemu? Tek kad od slabosti više nije mogao govoriti, dijagnozu mi je rekao njegov sin. Znao je Milorad da će ionako tako biti. Nije prošlo ni pet dana i on je sklopio oči.
Provoditi vrijeme s Miloradom značilo je učiti se zahvalnosti životu, snazi da se skoro sve može preživjeti, ljubavi i blagosti, brizi za druge, disciplini i posvećenosti detaljima. Često sam se pitala što to Milorada čini tako posebnim? Je li to strašan gubitak 12 članova porodice u Drugom svjetskom ratu, je li to njegova kalvarija kroz kozarački zbjeg, logor Gradišku, trasport stočnim vagonima u kojima su umirali natiskani ljudi, ili je to onaj moment kada ga je primila obitelj Sabolić u Hlebinama? Ljubav gospođe Marije, njena pogača s orasima i miris grožđa?
Na premijerama, Milorad je uvijek posebno pozdravljao mlade gledatelje i završavao svoje govore riječima: “Da nitko ne prođe ovo što smo mi prošli i da se nikad ne ponovi!”
Pitala sam ga jednom jer me mučilo: “Kako to da se rat ponovio?”
Znao je, naravno, Milorad da se rat ponovio, ponovo se morao seliti i vraćati, raditi najteže fizičke poslove da bi prehranio obitelj.
Zadnji put smo se uživo vidjeli početkom ožujka, na putu za festival u Beogradu, stali smo u Borovu. Iako je dobro kuhao, ovaj put je organizirao da ručak bude donesen iz restorana kako ne bi dalje putovali gladni i da što više vremena provedemo zajedno u razgovoru. Ono što sam najviše voljela kod Milorada, bio je njegov prirodni talent za pričanje priča iz života. Takva lijepa dikcija, način govora, ritam, zamišljala sam da se tako nekad obitelj okupljala oko vatre dok bi djedovi i bake pričali priče. Nadam se i želim vjerovati da je i naš zajednički film takva jedna priča.
Milorad je bio utjelovljenje ideje bratstva i jedinstva po duši, ponosni radnik nekadašnjeg megakombinata Borovo, iskreni antifašist, čovjek koji ne mrzi, ali i čovjek koji neke ljude i pojave jednostavno ne može razumjeti.
Zato kad čujete “Ne ponovilo se” iz Miloradovih usta, i iz usta drugih koji su preživjeli nezamislive ratne užase, to nije floskula, to je naša vječna obaveza da na tome radimo, to je obećana zemlja gdje trebamo stići. Možda nismo uspjeli za Miloradova života, ali on i svi koji su stradali u ratovima pažljivo motre naše poteze. Tiha i spora revolucija mirotvorstva, u nama samima i u društvu, možda je i zadnja nada za čovječanstvo.
Miloradovom sinu, snahi i unucima, braći i široj obitelji izražavamo najiskreniju sućut. Presretni što smo imali prilike upoznati Milorada i pretužni zbog njegovog odlaska.
