Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, Ante Pavelić 1930. u emigraciji osniva ustašku organizaciju koja je 1932. dobila temeljni dokument i puni naziv: “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO).
Godine 1933. prihvaćena su ustaška načela prema kojima je osnovni cilj pokreta stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području koje po ustaškom viđenju uključuje i Bosnu i Hercegovinu.
Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima, oružanim ustankom (“revolucijom”) i terorom, ustaše smatraju jedinim putem ostvarenja ovoga cilja. U uvodniku prvog broja “Ustaše” Pavelić je 1932. zapisao: “(u) borbi za svete ciljeve sva (su) sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija (…) nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske”.
Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a i smatrali se sljedbenicima Ante Starčevića, ali je njihova interpretacija Starčevića. Od ljeta 1932. pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima i u policijskim stanicama u kojima je bilo mrtvih i ranjenih civila te objavljuju antisrpske slogane. U Italiji i Mađarskoj osnivaju se logori za obuku ustaških terorista, a jedna skupina aktivno djeluje u Berlinu.
Godine 1932. ustaše organiziraju i oružani prepad u Lici koji će kasnije pod imenom Velebitski ustanak imati važno mjesto u njihovoj mitologiji. Nakon uspješnog atentata na kralja Aleksandra 1934. većina ustaša sklanja se u Italiju gdje će ubrzo biti internirani na Liparskim otocima. U vremenu talijansko-jugoslavenskog prijateljstva (od 1937.) ustaše su u manjim skupinama raseljene po Italiji.
DODATI TEKST TKO SU BILI USTAŠE
