1941.

Proglašena NDH

Nazavisna Država Hrvatska uspostavljena je kao marionetska država u okviru poretka Sila osovine, a čelnom figurom postaje Ante Pavelić
Najbolji film Waterloo Historical Film Festival
Najbolji film Waterloo Historical Film Festival

Nezavisnu Državu Hrvatsku, jednostranačku totalitarnu diktaturu, proglasio je 10. travnja putem radija Slavko Kvaternik. U NDH je vlada formalno bila na čelu izvršne vlasti, no sve je značajne odluke donosio Poglavnik Ante Pavelić koji je od 1941. do 1943. bio i predsjednik vlade.

Godine 1942. zasjedao je i Hrvatski državni sabor koji nije imao nikakva utjecaja na razvoj unutarnjih prilika. Zlostavljanju i istrebljenju Srba i Židova NDH je pristupila jednakom žestinom, no dok je rješenje židovskog pitanja uzor imalo u rasnoj politici Trećeg Reicha, pitanje Srba postavilo se kao specifičan zadatak ustaškog režima. Glavni val huškačke propagande protiv Srba visoki ustaški dužnosnici podigli su tijekom svibnja i lipnja 1941. na organiziranim političkim skupovima.

Paralelno s propagandom, od prvih dana NDH uslijedile su konkretne akcije terora – iseljavanja i obilježavanja, batinanja i krađe, uhićenja i pokolja, poput onih u selima Gudovac, Blagaj i Glina. Srbima je nizom administrativnih mjera u NDH zabranjena upotreba ćirilice, organizacija srpsko-konfesionalnih škola i zabavišta, slobodno kretanje te život u boljim gradskim četvrtima. Učestali su slučajevi oduzimanja imovine, otkaza iz državne službe te deportacija kojima su bili pogođeni i Židovi i Srbi (usp. Zakonska odredba o državljanstvu, Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda).

Ugledni građani Zagreba srpske narodnosti koje se smatralo zaslužnima za novu državu i čiji je rad bio neophodno potreban uz veće su ili manje neugodnosti, poput registracije i nošenja “srpske iskaznice”, mogli nastaviti živjeti i raditi, dok je ruralno stanovništvo mnogo češće bilo izloženo nasilju. Uz diskriminirajuće zakonske odredbe koje su progone, zatvaranja i prijeke sudove učinili svakodnevnima, u izrazito neorganiziranoj državi koja se vrlo skoro suočila s nestašicama i nepotpunim teritorijalnim suverenitetom, bilo je moguće da se pojedine grupe ustaša na vlastitu ruku upuste u pokolje za koje bi bile simbolički ili nikako kažnjene. Tihom negodovanju i hrvatske javnosti uz politiku terora svakako je doprinijelo i prepuštanje važnih dijelova Dalmacije Italiji (Rimski ugovori). Ustaško nasilje, ne samo prema Srbima i Židovima, već i prema većinskom hrvatskom stanovništvu koje se nije slagalo s ustaškom politikom, prouzročilo je antifašistički, partizanski oružani otpor u ljeto 1941. Prvi sabirni i radni logori u koje su zatvarani Srbi, Židovi, Romi i politički protivnici režima, uključujući i brojne Hrvate, osnovani su već sredinom travnja 1941. (Danica), a do kraja iste godine stvorena je i zakonska osnova za upućivanje nepoćudnih na prisilni boravak i rad u logore, među kojima je najveći i najzloglasniji bio kompleks Jasenovac otvoren u kolovozu 1941.