Vođu Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP) Adolfa Hitlera predsjednik Paul von Hindenburg proglasio je kancelarom. Nacizam je ovime iz varijante fašističke ideologije temeljene na distinktivnom rasizmu, antisemitizmu, eugenici i socijalnom darvinizmu (ideje nadčovjeka i arijevske rase, rasne ekskluzivnosti i čistoće) prerastao u državnu političku doktrinu.
Stranka nije imala parlamentarnu većinu, ali u uvjetima političke, gospodarske i socijalne krize te nemogućnosti formiranja koalicijske vlade, ostarjeli Paul von Hindenburg popušta pritiscima konzervativnih političara koji vjeruju kako mogu kontrolirati Hitlera. Veliki marševi nacističkih paravojnih organizacija SA i SS, koje su se već dulje vrijeme na njemačkim ulicama masovno obračunavale s političkim protivnicima, odmah su ukazali na sudbonosnost ove odluke.
Iste je godine Hitlerov kabinet dobio moć donošenja zakona bez suglasnosti parlamenta, paležom Reichstaga nacisti su stvorili povod za obračun s političkim protivnicima, zabranjene su druge stranke i sindikati, osnovani prvi logori. Godine 1934. Hitler se u Noći dugih noževa obračunao s unutarpartijskim rivalima okupljenima oko SA i Ernsta Röhma, 1935. doneseni su antisemitski i rasistički Nirnberški zakoni, 1938. organiziran pogrom Židova poznat kao Kristalna noć.
Nacistički kult nasilja proizašao je iz paravojne i veteranske baze s pivničkih početka 1920-ih, dok je ideologija (zacrtana u Hitlerovoj “Mojoj borbi” i ranijem Programu 25 točaka) u cjelini svoj uspjeh imala zahvaliti poratnoj nezaposlenosti, klasnim sukobima, strahu od komunizma, svjetskoj gospodarskoj krizi, teoriji “noža u leđima” (tobožnjoj izdaji neporažene njemačke vojske u Prvom svjetskom ratu od strane Židova, komunista, masona…), povrijeđenosti Versajskim ugovorom i velikim reparacijama, germanskom nacionalizmu, krahu liberalne i demokratske politike itd.
Jednom kada je došla na vlast, Nacistička stranka svoj je utjecaj održavala iznimnim propagandnim naporima i sistemom terora (policijski aparat i logori), ali i teritorijalnim koncesijama proizašlima iz zapadne politike popuštanja (Rajnska oblast, pripajanje Austrije, Sudeta i cijele Čehoslovačke), gospodarskim rezultatima, rastom industrije i naoružanja, velikim infrastrukturnim projektima (mreža autocesta), socijalnim mjerama i masovnim manifestacijama. Prilagodba ideologije svim porama života dovela je pritom do iznimnih razmjera mobilizacije stanovništva. Teritorijalna ekspanzija u potrazi za inkorporacijom svih Nijemaca u jednoj državi i novim njemačkim životnim prostorom (Lebensraum, Velika Njemačka), pri čemu je osnovni smjer širenja trebao biti prema Istoku (Drang nach Osten), dovest će u konačnici do Drugog svjetskog rata.
